Autonomija stvar opstanka

Autonomna područja, dakle teritoriji unutar jedne države koji imaju određeni stupanj samouprave i neovisnosti od centralne vlasti, čine vrlo raznoliku kategoriju jer se definicija autonomije i njeno praktično funkcioniranje razlikuju od zemlje do zemlje, ovisno o povijesnim i političkim okolnostima koje su dovele do proglašenja autonomnih regija. Tako neka područja imaju samoupravu zato što su zemljopisno odvojena od ostatka države, druga zato što im je većina stanovništva etnička manjina, a treća zato što su ranije u povijesti bila samostalni politički subjekti i ne žele taj status u potpunosti izgubiti. To su samo neki u nizu razloga za autonomiju.
Većina zemalja Europske unije, koje ćemo pažljivije promotriti jer su nam blizu i geografski i politički, unitarne su države, što znači da je glavnina političkih nadležnosti u rukama središnje vlade, dok regionalne vlasti odlučuju o lokalnim i »lakšim« pitanjima. No, i među njima postoji niz različitih oblika autonomija. Tri države EU-a su federacije država ili provincija, od kojih sve imaju jednake nadležnosti – Njemačka, Austrija i Belgija.

Najveća i ekonomski najsnažnija njemačka država, Bavarska, s 12,5 milijuna stanovnika mogla bi funkcionirati kao samostalna država, i to samouvjerena i snažna. Bavarci su po završetku Drugog svjetskog rata odbili potpisati novi njemački federalni ustav, ali su dopustili da on stupi na snagu u Bavarskoj, budući da su ga prihvatile ostale njemačke savezne države. Savezna vlada odlučuje o obrani, vanjskim poslovima, imigraciji, prometu, komunikacijama i valuti. Neke su nadležnosti podijeljene između vlade u Berlinu i državnih vlada, primjerice socijalna pitanja, građansko pravo i izbjeglice. Policija, obrazovanje, vjerska i kulturna pitanja u nadležnosti su saveznih država, koje imaju i djelomičnu samostalnost u skupljanju poreza.
Četiri države u EU-u imaju autonomna područja, ali im je ostatak teritorija centralistički ustrojen. Tzv. asimetrične federacije su, dakle, države u kojima samo neke regije uživaju samoupravu. Tako unutar Danske autonomiju imaju Grenland i Farski otoci, i ta teritorijalno izdvojena područja čak nisu ni dio EU-a, za razliku od ostatka Danske. Grenland je prošle godine, nakon referenduma godinu prije, proglasio proširenje autonomije tako da je preuzeo nadležnost i nad policijom i sudovima te većim dijelom svojih prihoda (iako još ovisi o financijskoj potpori Kopenhagena), a vanjska politika i obrana ostale su u rukama Danske.

U Finskoj područje Aland uživa značajnu autonomiju. Francuska, inače poznata po svojoj centralističkoj tradiciji, veliku je autonomiju, razumljivo, dala bivšoj pacifičkoj koloniji Novoj Kaledoniji, koja nije dio EU-a. Nizozemske bivše kolonije u Karibima – Aruba i Nizozemski Antili službeno su jednakopravni partneri Nizozemskoj unutar Kraljevstva Nizozemske. Formalno britanski otoci Guernsey i Jersey uz sjevernu obalu Francuske te Isle of Man između Engleske i Irske imaju poseban status – niti su dio Velike Britanije, niti EU-a, već su posjedi britanske krune.
Za razliku od federalnih država i ovakvih specifičnih slučajeva autonomije, postoje zemlje koje su postupno prepustile – devoluirale – određeni dio ovlasti regijama ili provincijama (dok teorijski imaju pravo te ovlasti kasnije i poništiti ako to centralna vlast odluči). Italija je, primjerice, prepustila određene poslove regijama, a Velika Britanija i pogotovo Španjolska otišle su u tome još dalje.
Uz centralnu vladu Španjolska ima 17 autonomnih provincija i dvije enklave na teritoriju sjeverne Afrike. Sve one imaju nadležnosti nad svojim školstvom, sveučilištima, zdravstvom, socijalnim službama, kulturom, urbanim i ruralnim razvojem, a u nekim slučajevima i nad policijom. Smatra se da je Španjolska postigla impresivan uspjeh s obzirom na to koliko je ovlasti prepustila regijama u posljednjih 30 godina, i to na miran način (terorizam je izbor tek manjine Baskijaca). Španjolska centralna vlada ima na raspolaganju samo 18 posto sredstava za javno trošenje, dok regionalne vlade raspolažu s 38 posto, lokalna vijeća s 13 posto, a ostalim upravlja sustav socijalne sigurnosti.

Nakon smrti diktatora Francisca Franca 1975., za čije su vladavine jezične i kulturne raznolikosti unutar Španjolske bile grubo suzbijane, donesen je novi liberalni ustav koji je osigurao regionalne autonomije. U prvom razdoblju postojala je jasna distinkcija između tzv. povijesnih regija – Baskije, Katalonije, Galicije – i ostalih. Prve tri imale su najveće ovlasti pa tako i pravo da regionalni predsjednici određuju datume regionalnih izbora. Baskija, Katalonija i Navara dobile su i samostalne policijske snage. Andaluzija u početku nije bila definirana kao povijesna regija, ali su žestoke reakcije i demonstracije Andaluzijaca dovele do određene autonomije i u toj regiji. Potom su se stanovnici još četiriju regija proglasili nacionalnostima i osigurali si autonomiju po tom načelu. Tadašnja politika širenja broja autonomnih regija u Španjolskoj popularno je nazvana Načelo: kava za sve!
No, u Španjolskoj autonomija izaziva i brojne sporove. Kad su regionalne vlade pokušale uvesti baskijski, katalonski ili galicijski kao obavezan jezik za sve stanovnike regije, to je izazvalo ljutnju tamošnjih govornika kastiljanskog španjolskog pa su, primjerice, na Ibizi deseci liječnika zaprijetili da će se odseliti ako lokalna vlada ostane pri odluci da provjerava njihovo znanje katalonskog. Također, zbog dodatne birokracije koju stvaraju regionalne vlasti prigovaraju ulagači, i domaći, i strani. U zadnje je vrijeme ekonomska recesija u Španjolskoj osnažila kritičare autonomije, koji tvrde da je ona donijela prevelik teret biznisu i poreznim obveznicima. Ipak, za modernu Španjolsku autonomija nije stvar izbora, već opstanka.
Krhkost španjolske nacionalne države neki uspoređuju sa slučajem Velike Britanije pa čak ocjenjuju da su veći izgledi da se Škotska odcijepi od Ujedinjenog Kraljevstva nego Baskija ili Katalonija od Španjolske. I britanski sustav devolucije je asimetričan, što znači da Škotska, Wales i Sjeverna Irska imaju drugačije stupnjeve samouprave. Škotska ima svoj parlament i izvršnu vlast, dok u Walesu oni nisu odvojeni. Razvoj samouprave u Sjevernoj Irskoj dug je i složen proces koji uvelike ovisi o političkim napetostima i nasilju te često ide dva koraka naprijed, jedan natrag. London je Škotskoj i Walesu prepustio ovlasti da odlučuju o svim pitanjima vezanim uz upravljanje tim dvjema zemljama, i to nakon referenduma u tim područjima 1997. na kojima je devolucija dobila potrebnu većinu.

Osamnaest godina ranije, 1979., devolucija nije prošla na referendumima iako je u Škotskoj tanka većina onih koji su izašli na referendum glasala »za«, no nisu činili potrebnih 40 posto ukupnog stanovništva, što je zanimljiv rezultat s obzirom na povijesne animozitete prema Englezima i činjenicu da je kampanja škotskih političara za devoluciju počela još 1940-ih. Pretpostavka je da je duga vladavina konzervativaca u Britaniji 1980-ih i dio 1990-ih (Thatcher-Major), koji nisu imali potporu među Škotima, utjecala na rast njihove želje za samoupravom i bila kap koja je prelila čašu.

Devolucija u Velikoj Britaniji dovela je do jedne anomalije: Engleska je sada jedina britanska zemlja koja nema vlastiti parlament pa joj zakone propisuju i njome upravljaju parlament i vlada Ujedinjenog Kraljevstva. Drugim riječima, škotski zastupnici sudjeluju u izglasavanju zakona koji se primjenjuju u Engleskoj, ali engleski zastupnici ne mogu utjecati na škotske zakone. Hoćemo li uskoro vidjeti stvaranje engleskog parlamenta?
Susjedna nam Italija ima još šarolikiji raspon autonomija. Ona ima 20 regija s vlastitim regionalnim ustavima i zakonodavno-administrativnim ovlastima, iako većina njih nema bitnu financijsku autonomiju (regije raspolažu s 20 posto svojih ukupnih poreznih prihoda). No, pet regija ima posebne statute i snažnu samoupravu u zakonodavstvu, administraciji i financijama: Sardinija, Sicilija, Trentino-Alto Adige/Južni Tirol, Aosta i Friuli-Venezia Giulia. One raspolažu s barem 60 posto svojih poreznih prihoda (Friuli-Venezia Giulia) pa čak i do 100 posto (Sicilija). Zauzvrat moraju financirati svoje zdravstvene sustave, školstvo i većinu javne infrastrukture. Sicilija i Sardinija za sve te potrebe ipak dobivaju dodatnu pomoć centralne države. Ove su regije dobile poseban status zbog svojih jezičnih i kulturnih posebnosti ili zemljopisne izoliranosti, u slučaju posljednjih dviju.
Konačno, specifičan sustav u Europi ima Švicarska, zemlja koja je u srcu kontinenta, ali nije članica EU-a. Ta je federacija, koja po mnogočemu nalikuje konfederaciji, sastavljena od 26 kantona, koji su bili suverene države s vlastitim granicama, vojskama i valutama do stvaranja Švicarske Federacije 1848. Najmlađi je kanton Jura, koji je proglašen 1979. nakon što se odvojio od kantona Bern. Svaki kanton ima svoj ustav, zakonodavno tijelo, vladu i sudstvo. Kantoni odlučuju o svojem sustavu zdravstva, socijalnim pitanjima, provedbi zakona i javnom obrazovanju te prikupljaju poreze. (novi list)

Unesi komentar