Intervju direktora EFA-e za Novi list

Günther Dauwen direktor European Free Aliance (EFA) odnosno Europskog slobodnog saveza, stranke koja trenutačno okuplja 41 regionalnu i manjinsku političku grupaciju iz različitih europskih zemalja i koja zajedno sa Zelenima tvori jednu od sedam stranačkih obitelji u Europskom parlamentu, Rijeku je posjetio kao gost Liste za Rijeku, jedine članice-promatrača EFA-e iz Hrvatske, u povodu izborne skupštine ove stranke.

Neven Šantić - Novi list: Kakva su vaša iskustva s novim strankama kao što je Lista za Rijeku? Kakva je poruka vašeg dolaska u Rijeku?

– Veseli nas što je mnogo mladih ljudi aktivno u ovoj stranci. Neki od naših partnera u ovom trenutku nemaju taj potencijal, koji je potreban i važan za budućnost tih stranaka i promicanje naših ideja. Pokušavamo privoliti na suradnju nove partnere u novim europskim regijama, gdje smo još uvijek vrlo slabi, ali vidimo da je realnost u istočnoj Europi toliko različita u odnosu na Zapad. Vrlo je teško naći relevantne partnere s dobrim i zdravim pogledima na politiku. Danas se u tim područjima mnogi komunisti prerušavaju u socijaldemokrate, svi se nazivaju liberalima bez obzira na politiku koju vode… Zato je moj cilj bio da dolaskom u Rijeku poručim kako smo u Hrvatskoj našli partnera s kim možemo surađivati. Radit ćemo zajedno s Listom za Rijeku, želimo ih podržati jer dijelimo iste poglede. Oni su u europskom kontekstu mala stranka, ali veličina nije argument da dvojimo oko bilo koje stranke budući da je riječ o privremenoj političkoj kategoriji.

N.Š.: Činjenica je da mnoge važne regionalističke stranke nisu članice EFA već pripadaju drugim obiteljima ili su izvan stranačkih obitelji. Koliko to osjećate kao problem?

– To je, naravno, hendikep. Imidž služi da proda vaš proizvod. Zeleni su zeleni, nije potrebno daljnje obrazloženje. To nama nedostaje. Na drugoj strani, mi stalno dokazujemo da nismo jaka, ali da smo principijelna stranka. Bili bi jači da su pod našim okriljem sve regionalističke stranke, ali odbijamo biti zajedno sa strankama koje su isključive, rasističke, populističke. To je jasna crta koju je EFA podvukla u osamdesetima kada je u čitavoj Europi došlo do promjena u glavama ljudi s obzirom na pitanje imigracije. Neki od partnera s kojima smo do tada surađivali, poput Lege Nord ili Flamanskog interesa, zauzeli su desno populistički diskurs, s vrlo rasističkim tonom, koji nismo mogli prihvatiti. Kako su tolerancija i mir među našim najvažnijim principima, ta se crta od tada čuva vrlo pažljivo, kao granica preko koje ne smijemo prijeći.

N.Š: No, ima još velikih i značajnih regionalističkih stranaka koje nisu članice vaše europske grupacije nego su zajedno s pučkom, liberalnom ili socijalističkom europskom strankom?

– Kod stranaka poput Baskijske nacionalne stranke ili katalonske Konvergencije i jedinstva situacija je različita. Od njih nismo toliko različiti, po mnogim pitanjima dijelimo stavove. One bi svakako mogle biti uključene u naše članstvo, ali stvar je u tome da su te stranke, a ne EFA, donijele odluku da pripadaju moćnijim političkim tradicijama i grupacijama umjesto da s ostalim regionalističkim stranakama, posloženim od umjerene ljevice do usmjerene desnice, budu u istoj obitelji. To tako ide od samog početka. I to je, naravno, logika moći. Ono što je, međutim, važno za EFA-u je da održavamo solidarnost naše skupine i pušemo za vrat velikim skupinama da ne bi zastranile sljedeći svoju moć.

N.Š.: Nije li utemeljenje Odbora regija, kao posebne institucije unutar EU, trebalo pokazati značaj koji se daje regijama?

– To uopće nije važno tijelo. Oni su tigar od papira. Jedino daju savjete, tu i tamo, ali nisu važni u procesu donošenja odluka. I to je veliki problem. Mi bismo voljeli vidjeti da se Odbor regija transformira u drugi dom Europskog parlamenta, Dom regija, gdje bi svaka regija, bez obzira na broj stanovnika imala isti broj zastupnika, kako bi se tamo kompetentno raspravljalo i odlučivalo o potrebama regija.

N.Š.: No, regije i sada dobivaju novac. Tko o tome odlučuje?

– Ima dosta novca i dosta projekata. Ali je problem u tome da između regija i institucija EU nema službenih veza. Primjerice, put od Rijeke do Bruxellesa ide preko Zagreba. Na tom putu ima mnogo »preusmjeravanja« prometa, pa političari u Bruxellesu naposljetku ne znaju vaše prave potrebe. Dobar primjer za trenutačno stanje je slučaj tonjenja tankera »Prestige« nedaleko obale španjolske Galicije. Kada je brod bio u opasnosti premijer Aznar je u Madridu odlučio da se tanker dovede do obale bez ikakve komunikacije s vlastima u Galiciji. Naposljetku je čitava galicijska ribarska industrija bila unipštena u narednih godinu dana. Mislite li da je Aznar pomogao građanima Galicije da prevladaju te crne trenutke? Nije. Zašto mislite da ljudi u Galiciji žele rješavati probleme s Madridom kada Madrid ne mari za njih? To je ključno. Nepoštovanje mnogih regija dugoročno vodi da se regije okreću vlastitom jačanju i traženju puteva za nezavisnost, jer vide da EU u stvarnosti favorizira samo države.

N.Š.:Mislite da je to rješenje?

– Put nezavisnosti nije jedini put, no ako se bude nastavljalo ovo nepoštivanje regija, to bi mogao biti njegov efekt. Ne promoviram indipendentizam. Ljudima treba dati demokratsku platformu kako bi mogli odlučivati, uzeti vlastitu budućnost u vlastite ruke, i to je onda demokracija. Tražimo samo da se implementira ono što je zapisano u dokumentima EU o regijama, a ne provodi se. A ne omogući li se to, ljudi će tražiti druge načine i rješenja.

N.Š.: Hoće li Lisabonski sporazum što promijeniti?

– Zadovoljan sam što konačno imamo Lisabonski sporazum unatoč svim njegovim slabostima. Nakon deset godina ipak smo zaključili institucionalnu krizu. Sada moramo ići dalje. Nema vremena za opuštanje. Treba dati više demokratske snage Parlamentu. To bi bio novi korak u kreiranju buduće europske vlade i njenog predsjednika koje ćemo neposredno birati.

N.Š.: Je li i naglo proširenje prouzročilo probleme funkciniranju EU?

– Kada je riječ o proširenju, uvijek smo govorili da su tu važne dvije stvari: EU mora biti spremna za novu članicu i nova članica mora biti spremna za EU. Treba ispuniti oba zahtjeva. EU se treba vratiti natrag svojim korijenima kada je počela kao mirovni projekt između Francuske i Njemačke. U međuvremenu je EU postala pretežno ekonomski projekt. Mislilo se da će ekonomija sve riješiti. Kao da je ekonomija sveta krava. Moramo se vratiti ekonomskoj, socijalnoj suradnji, suradnji u zaštiti okoliša, i to kao dijelu mirovnog projekta koji bi bio primjer za svijet. Tolerancija i mir su među našim najvažnijim principima.

Centralizacija i birokratizacija veliki problem

N.Š: Mogu li regionalističke stranke pridonijeti razvoju EU?

– Apsolutno sam uvjeren u to. Otkako je EU postala velika, s više od 500 milijuna građana, centralizacija i birokratizacija postali su veliki problem. Bruxelles je daleko od Rijeke, od svakog grada ili regije. Treba nam utemeljiti Europu regija i nacija, gdje će princip supsidijarnosti biti stvarno implementiran. U EU se mnogo govori o supsidijarnosti, ali se to stvarno ne prakticira. Mnogo se govori o jedinstvu i različitostima, ali se ni to ne prakticira. Kada smo 2005. godine razgovarali s Barrosom, objašnjavali smo mu da ako ne pomognu regijama u Europi da budu poštovane, da budu uključene unutar institucionalnog okvira kako bi imale adekvatnu ulogu, a ne da sva prava pripadaju državama, da će uništiti EU.

Hrvatska ima što ponuditi EU

N.Š.: Je li EU spremna za Hrvatsku i Hrvatska za EU?

– To je teško pitanje. Vjerujem da je u posljednjim valovima proširenja EU napravila veliku grešku. Ne možete kao učitelj prvog dana u školi reći svim učenicima, slušajte djevojčice i dječaci želio bih da svi budete i sljedeće godine u razredu. Zato učite, i pređite u sljedeći razred, ali ću vam jedno reći: ići ćete svi ili nitko. To je velika greška jer su sve zemlje stavljene u istu vreću premda su im problemi bili različiti. Zato su prihvaćene neke zemlje koje za članstvo nisu bile spremne. Nemam taj osjećaj o Hrvatskoj. Iskreno osjećam da su ljudi u vašoj zemlji dio europske priče i to je dobar znak. Budući da je korupcija i dalje vaš problem, treba i dalje raditi na tom pitanju. Poštovanje manjina i različitih identiteta, pak, s institucionalnim rješenjima za ta pitanje, moglo bi biti primjer i za ostale zemlje članice. Mislim da Hrvatska ima što ponuditi EU i bilo bi mi drago da postane dio europske obitelji. (Novi list - intervjuirao Neven Šantić)

Unesi komentar